Od Zagreba do Jastrebarskog je svega 37 kilometara vožnje, ali se radi o dva sasvim različita svijeta, jednom koji je nalik pčelinjaku i drugom mirnom, tihom i usporenom. Po usporenosti je sličan našem bosanskom, a gledano po mnogo čemu drugom, stranac koji bi ga pomiješao sa susjednom Slovenijom, ne bi puno promašio.

U naslovu rekoh da je Jastrebarsko i grad dr. Vladka Mačeka. Rodni, prije svega to, jer se u drugom, nakon šetnje gradom, to i ne vidi baš mnogo. Istina, ispred zgrade jaskanskog suda stoji njegova bista te spomen-ploča, tu se, naime, nalazila njegova rodna kuća, ali sam ipak očekivao mnogo više s obzirom na Mačekovu ulogu, gledanja, značaj pa čak i dugovječnost u hrvatskom političkom životu. Doduše, u Jastrebarskom nisam jeo paštetu pa ne znam ni bi li Maček iskočio ispod poklopca, ali, po viđenom, dabogda.

Plemićka obitelj Erdödy zauzima, pak, doslovno mnogo više prostora, makar je puno starija od Mačeka. Po njima se, naime, naziva ogromni dvorac, najstarija građevina u Jastrebarskom, iako ga je od 1483. do 1489. godine sagradio ban Matija Gereb. Erdödyjevi su ga kupili početkom 16. stoljeća i bio je njihov sve do 1922. godine. Izdalje sa dvjema okruglim kulama djeluje savršeno, kao dvorci u ilustracijama bajki iz biblioteke „Lastavica“, s kojom smo odrastali, pogotovo što je smješten u prostranom i fino uređenom parku. Izbliza je, međutim, slika dijametralno suprotna. Prvo, zaključan je, unutra se ne može, drugo, sa zidova otpada malter, kameni grbovi postaju neprepoznatljivi, loza polako osvaja prizemne dijelove, a kroz otvore se unutra vide gomile krša, kamenja, čak i smeća. Jednom riječju, vrlo ružna slika, pa bi, dok na red ne dođe cjelovita obnova, jedna čvrsta ograda na pristojnom odstojanju od dvorca iz više razloga dobro došla. U tek nešto malo boljem stanju su pomoćne zgrade preko puta dvorca, koje se koriste, ispred jedne se čak suši veš, a gdje ljudi žive ili rade, proces propadanja je ipak sporiji. Izuzetak je nekadašnja žitnica, koja je temeljito obnovljena. O Erdödyjima se mnogo toga može vidjeti u gradskom muzeju, a valjda i dvorac jednom bude obnovljen.

M.J. | Bljesak.info / Dvorac Erdödyjevih

U gradu ima poprilično lijepih zgrada, uglavnom secesijskih, a većina je u dobrom stanju. U nekima su smještene i institucije vlasti. Na jednom od trgova kip obitelji, makar meni izgleda tako; dijete i dva roditelja, po starom otac i majka, a po novom, valjda, roditelj 1 i roditelj 2 :) Ne znam ništa o kipu ni o autoru, a i naziv „obitelj“ je proizvoljan, ko sam ja da, pored tolikih svjetski vrijednih umova, pričam o tome što je obitelj. Blizu spomenika tezga s motom „Uživajte u domačem“: teta prodaje jagode, a neko se potrudio izbrisati pola kvake iznad č. Tako je to s firmopiscima: znam jednog što je vazdan, naravno uzalud, po Tešnju tražio čovjeka iz Teslića kako bi mu isporučio firmu. Na ljekarni reljefi Higeje, grčke božice zdravlja, i Eskulapa, rimske inačice grčkog boga liječničkog umijeća, a na obližnjoj kući spomen-ploča u sjećanje na etnologa dr. Branimira Bratanića. Jedna lijepa katnica do krova obrasla u bršljan i, slično kao dvorac Erdödyjevih, izdaleka plijeni, ali kad se dođe blizu, slika se stubokom mijenja: odvaljena vrata, napukli zidovi, smeće, puno smeća L Vlasnik je, kažu susjedi, bio neki brico, „obični čovjek“: umro, a kuća ostala „ničija“ i zato je takva kakva je.

Naravno da obilazim i crkve, a u gradu naiđoh na četiri, odreda zaključane. Među starije, barem nominalno, spada i kapela Svetog Duha u gornjem dijelu grada, koja se u dokumentima spominje već 1346. godine. Očito je otada više puta preuređivana, čim danas ima neogotički izgled. Krov je obnovljen nedavno, vidi se, ali zidovi nisu bog zna otkad, čim se u malteru vide oveće rupe, a tako i vrata te prozori – izgledaju kao da su i oni postavljeni 1346. Oko crkve uzorano, sve do zidova, bit će da se nešto ipak uređuje, kad već ne mogu zidovi.

Inače lijepa i mala, graditelji očito nisu robovali želji da „gradu i svijetu“ ostave nešto ogromno, kao kad je u pitanju župna crkva svetog Nikole, čiji se zvonik valjda vidi iz svake točke u gradu. Na istom mjestu se crkva spominje već 1257. godine, ali je ova mnogo mlađa, budući da je sagrađena između 1772. i 1775. godine, a današnji izgled dobila je tek nakon zemljotresa iz 1880. godine. Kako god, pošto je pod ključem, niti ću vidjeti nadgrobnu ploču bana Petra Erdödyja iz 1567., ni barokmu propovjedaonicu iz 1759., pa ni oltar velikog Hermana Bolléa. Ostaje mi samo kameni barokni dovratak na ulazu i polukružni nadvratnik iz 1775. sa troje pravilno raspoređenih svetaca; drugdje pogađam ko je koji, ovdje sve fino piše ispod svetačkih nogu: sveti Rok i kolega mu Florian iznad samih vrata, a sveti Nikola, kao zaštitnik, iznad njih, na počasnom mjestu. Oko crkve nekih starih križeva i koječega, na zidovima urezani zapisi latinštinom, jedan iz 1844. i danas čitljiviji od nekih spomen-ploča i sličnih stvari postavljenih prije 20 godina.

M.J. | Bljesak.info / Kapela svetog Duha

Treća je samostanska crkva svete Marije, čiju ponutricu prilično dobro mogu vidjeti kroz rešetkasti ulaz bez stakla. Okolo nigdje nikog, samo broj oca Velimira, ali ga, naravno, neću pometati, ima on sigurno prečeg posla nego trošiti vrijeme s nekim likom što pravi putopiščiće. Pršti bogati barok na sve strane, od oltara Giovannia de Rossija do slike Uznesenja Marijina. Vanjština odaje suprotan dojam, i ovdje zidovi na velikim koljenima mole za što skoriju sanaciju. Inače je samostan podignut u 16. stoljeću, a barokiziran naknadno, dva stoljeća kasnije. Zanimljiv je i detalj da su ga 1602. godine, pošto su ga već prije napustili dominikanci, na poziv Tome Erdödya, istog onog što je devet godina prije rasturio Osmanlije kod Siska, preuzeli bosanski franjevci, a Erdödyjevi su im sagradili i crkvu. Eh, što bi Jastrebarskom danas dobro došli tako neki Erdödyji!

Ne bi trebali jedino kad je u pitanju grkokatolička crkva Preobraženja Gospodnjeg, pošto je ona nova, podignuta prije svega sedam godina. Jedina je ovdje koja se može pohvaliti bizantskim stilom, a neposredni povod za izgradnju bila je 400. obljetnica uspostave Marčanskog vladičanstva. Na turističkoj tabli ispred crkve čitam da su unutra relikvije svetog Šimuna Bogoprimca, a kasnije ću doznati i za Stepinčeve, koje su ugrađene u oltar.

Čega zanimljivog ima u okolici Jastrebarskog, po svim onim pitomim i manje pitomim brdašcima koja se naziru iz grada, pitat ću u uredu Turističke zajednice, gdje me dočekuju direktorica Ivana Herceg i djelatnica Martina Likić. Znaju sve do zadnjeg detalja, očito ne pričaju napamet nego su u svemu vezanom za turističku ponudu sudjelovale i sve ne jednom obišle, a imaju i finih publikacija koje će na terenu dobro doći. Uza sve to su i ljubazne i fine pa mirne duše mogu reći da su – pored svega lijepog što spomenuh – Ivana i Martina najljepše što vidjeh u Jastrebarskom :) A eno slika, pa ako laže koza, ne laže rog :)

M.J. | Bljesak.info / Ivana i Martina

Prvo odredište mi je 14 kilometara udaljeni ornitološki rezervat Velika Mlaka, a motiv baš i nisu ptice, imam ja svoje ptičice :) već to što je – kaže jedan od prospekata – kao privatni posjed zatvorena za turističke posjete. A zašto ga onda uopće spominju?! Dojam je još jači kad se dođe ispred ulaza u rezervat - četiri velike table-reklame naprosto zovu pa me sve podsjeća na onaj svima poznati mali oglas: Mlad, obrazovan, stambeno riješen, „bmw“, dobar posao, ne treba mi ništa, samo se hvalim :) Šteta što Velika Mlaka nije i turističko odredište: drvenih kućica, jezerca punih šarana, lopoča i rogoza, simpa mostića, a svud uokolo trava, plus rječica Okićnica i dvorac nekadašnjeg vlasnika ribnjaka Korneliusa Zwillinga. Ptice, istina, ni ne čujem baš previše, moguće da odmaraju od jutarnjeg nastupa ili se spremaju za podnevnu probu, a i one što čujem, asocijalne valjda, kontrašice, ne uspijevam odrediti po vrsti; a i kako bih kad za mnoge od 230 vrsta nabrojanih ovdje, recimo za gaka kvakavca, trstenjaka droščića ili čaplju dangubu, nikad nisam ni čuo.

Posjetit ću još i sela Plješivica, Novaki, Volavje i Petrovina i u njima naići na još pet crkava koje su, kao i one četiri u gradu, odreda zaključane. Ovdje crkve, izgleda mi, i ne služe za molitvu već – budući da su uglavnom stoljećima stare – kao turistička odredišta koja, međutim, posjetitelj može pogledati samo izvana.

M.J. | Bljesak.info / Ulaz u Veliku Mlaku

Plešivica je, barem se tako hvali na panoima pored ceste, „domovina portugisca“, mladog crnog vina dobro poznatog i drugdje po Hrvatskoj. Plešivička vinska cesta uključuje 40 vinara, na čije firme nailazim već u Prilipju, a vinari su se odreda dali i u uređenje okoliša pa bajkoviti bunari i maštovito uređena odmorišta djeluju kao da i nisu napravljeni ljudskom rukom, toliko su se utopili u kompletnu sliku. Sve male vinarije uključuju i besplatnu degustaciju, pa kome vino nije mrsko, na Plešivici će i zanoćiti: 40 vinara, 40 čaša, nema povratka prije sutra :) Cijelo područje je i za mene dosad potpuno nepoznati vidikovac: s nekoliko mjesta vidi se, naime, ogroman prostor sa beskrajnim vinogradima i seocima kuća razbacanih srtovima brda – nešto kao Zagorje, ali još zeru pitomije. Na jednom podvožnjaku spomen-ploča postavljena u povodu 105 godina organiziranog sanjkanja u Hrvatskoj i na Plešivici, što će reći da je ovdje zapravo i počelo. To je jedna od onih ploča koje kao da su pravljene od kartona, i to lošeg: postavljena 2012. godine, a koju godinu kasnije jedva čitljiva L

Barokizirana malo nakon gradnje, u 18. stoljeću, kao i gotovo sve ostale, nekad gotička župna crkva svetog Juraja, pomalo je nalik utvrdi, što je njen toranj nekad možda i bio u određenoj mjeri, budući da je sagrađena na teško pristupačnom terenu, zamjenjujući tako staru, u nešto pitomijem Prilipju, gdje su se dešavale osmanlijske provale pa se valjalo skloniti na sigurnije mjesto. Malo dalje je groblje i kapela svetog Franje Ksaverskog, ali kapela samo po nazivu, budući da je veća od mnogih crkvi. Obje su građevinski gledano u prilično lošem stanju, s tim što je grobljanska crkva nešto teži slučaj, čim iz maltera na prilično mjesta izviruje kamen.

Vraćam se u grad i pomalo sam iznenađen kad u nekom prigradskom dijelu ugledam firmu „Stanić“, istu onu koja sjedište ima u mom Kreševu: skroz sam, naime, smetnuo da se popularni „juicy“ proizvodi i ovdje! Dalje ću ka ravnijem dijelu općinskog područja, a najprije ka Novakima, gdje snimam prelijepu neogotičku kapelu Presvetog Srca Isusova. Bog zna kako je i zašto neogotika stigla čak i u Novake, ali vrijedilo je, makar kapela višestruko, i veličinom i izgledom, „strši“ među pitomim i čvrsto za zemlju stisnutim seoskim domaćinstvima.

M.J. | Bljesak.info / Portal crkve u Volavju

Novaki pripdaju župi Petrovine, kamo spada i Volavska. Crkvica Gospe Snježne u Volavju je pravi mali biser baroka, čak i gledana samo svana: kompozicija građevine u našim krajevima se rijetko viđa, čak možda i nije planska, nego se gradio dio po dio, pa je na kraju ispalo tako da se, iako mala, cijela može vidjeti jedino iz zraka. Da, imali su ti ljudi 18. stoljeća vremena na pretek, nikud žurili nisu, a ovdje su imali i Erdödyje – bez njih bi Volavska bilo jedno od sela za koja znaju samo njihovi žitelji. Okružena je zidanom ogradom koja se spaja u bogato izveden portal, kakvog se ne bi postidjele ni svjetske prijestolnice. Inače je ovo poznato hodočasničko odredište; za vjeru ne znam, ali hodočasnicima, pogotovo onim koji dođu prvi put, oči i duša na kraju sigurno ostanu puni.

Župna crkva svetog Petra u već spomenutim Petrovinama manje je komplicirana, ali ipak jest, jer je ovdje gotička osnova ostala, svana i unutra, s tim što je staroj crkvi dozidana barokna kapela svetog Antuna. Najstarija je u jaskanskom kraju, pojedini dijelovi potječu iz čak 1440. godine, a zahvaljujući činjenici da su vrata i ovdje rešetkasta i bez stakla, mogu zaviriti i unutra. Fino se vide drvena ispovjedaonica, gotički svodovi i prozori bogato ukrašeni po obrubima, glavni oltar, pa čak i freske Muke Kristove iz prve polovice 15. stoljeća, jedine takve u sjevernoj Hrvatskoj.

Eto, tako je to u Jastrebarskom: druga polovica putopiščića slijedi kad/ako jednom/nekad dođem opet i sve te lijepe stare crkve bez ljudi nađem otključane :)